Energetska efikasnost (EE) je najisplativiji način za štednju energije i smanjenje emisije stakleničkih gasova, tako da bi povećanje energetske efikasnosti trebalo biti u centru energetske politike zemlje. Implementacija mjera energetske efikasnosti štedi novac krajnjih korisnika, koji ta sredstava mogu iskoristiti u druge svrhe. Takođe, energetska sigurnost se povećava jer se ukupna potreba za energijom smanjuje.
Investicioni potencijal za mjere energetske efikasnosti u Bosni i Hercegovini je blizu 5 milijardi KM, kako bi se postigle planirane uštede uključene u Nacionalni akcioni plan za energetsku efikasnost i ispunili trenutni zahtjevi Energetske zajednice za BiH.
Bosna i Hercegovina je jedna od energetski najneefikasnijih zemalja u Jugoistočnoj Evropi. Državni račun za energiju iznosio je 2,1 milijardu eura u 2008. godini, što predstavlja gotovo 20% BDP-a zemlje, a što je tri puta više nego u SAD-u ili EU.
Kako bi započeo proces smanjivanja ovog odnosa korištenja energije i BDP-a u BiH, iniciranjem procesa transformacije tržišta energetske efikasnosti u Bosni i Hercegovini i omogućavanjem razvoja održive energije, potrebno je razviti tržišno orijentisan instrument koji će obezbijediti mehanizme za podsticanje implementacije mjera energetske efikasnosti.
ADMISTRATIVNA STRUKTURA EEO
U ovom dokumentu predstavljen je jedan tržišni instrument – Obligaciona šema energetske efikasnosti – i koristi koje bi BiH imala od njene implementacije. Važno je napomenuti da se ukupan iznos investicija koji su generisali svi tržišni instrumenti u svijetu povećao šest puta u posljednjih deset godina.
Koji je ukupni investicioni potencijal EE u BiH?
Nacionalni akcioni plan za energetsku efikasnost u BiH predviđa implementaciju niza programa za povećanje energetske efikasnosti i postizanja uštede energije u primarnoj (proizvodnja i distribucija) i finalnoj potrošnji. Da bi se ostvarile planirane uštede i ispunili trenutni zahtjevi Energetske zajednice za BiH, potrebno je ukupno uložiti oko 5 milijardi KM u mjere energetske efikasnosti. Ove investicije podrazumijevaju razvoj industrija vezanih za implementaciju mjera energetske efikasnosti, novih mogućnosti zapošljavanja, uštede energije, smanjenja zagađenosti vazduha i mnogih drugih koristi.
Podaci prikazuju broj godina koji je potreban da se dostigne investicija od 5 milijardi KM za mjere energetske efikasnosti na osnovu različitih primjera godišnjih nivoa ulaganja. Recimo: s godišnjim investicijama od 10 miliona KM treba 500 godina; sa 100 miliona KM 50, a sa 250 miliona KM ciljevi se mogu dostići za 20 godina.
Jasno je da su potrebne značajne godišnje investicije u mjere energetske efikasnosti kako bi se postigli ciljevi u razumnom vremenskom periodu. Pored toga, prije postavljanja godišnjeg cilja investiranja, potrebno je izvršiti analizu kapaciteta lanca snabdijevanja i njegovu geografsku pokrivenost u zemlji kako bi se osiguralo da domaća privreda ima najviše koristi od implementacije mjera energetske efikasnosti. Lanac snabdijevanja materijalima i uslugama energetske efikasnosti treba vremena za razvoj i možda ne bi bili u stanju obezbijediti dovoljne količine ako bi postavili vrlo visoke početne ciljeve. U tom slučaju, ciljevi se mogu vremenom povećavati u skladu sa postignutim stepenom implementacije.
Kako finansirati mjere energetske efikasnosti?
Neophodan je strateški pristup energetskoj efikasnosti, u skladu s kojim se razvijaju mehanizmi finansiranja, mehanizmi za sprovođenje i mehanizmi za praćenje rezultata i kvaliteta sprovedenih mjera energetske efikasnosti.
Finansiranje mjera energetske efikasnosti može se sprovoditi na više načina i ne postoji jedinstvena najbolja međunarodna praksa, s obzirom na to da države razvijaju svoje vlastite pristupe. Finansiranje mjera energetske efikasnosti se obično provodi na jedan od sljedeća tri načina: 1) državni budžeti 2) bankovni krediti, 3) tržišni instrumenti.
U zemljama u razvoju, kao što je BiH, finansiranje putem državnog budžeta ne može biti dovoljno za nivo potrebnih investicija. Finansiranje energetske efikasnosti putem bankarskih kredita takođe ima svoje nedostatke jer građani i javne institucije imaju druge potrebe koje su često bitnije od energetske efikasnosti. Tržišno zasnovani instrumenti kao takvi samo postavljaju okvir politike koji određuje rezultat (npr. ušteda energije) koji trebaju postići učesnici na tržištu; oni ne opisuju u detalje mehanizme kojima će se to postići. Jedan od tri tržišnih instrumenata su Obligacione šeme energetske efikasnosti (EEO).
O obligacionim šemama energetske efikasnosti (EEO)
Jedna od prednosti EEO je ta što se u proces uštede energije uključuju kompanije za distribuciju/snabdijevanje kupaca energijom, što nije slučaj kod većine drugih programa energetske efikasnosti. Onda kad se država opredijeli za EEO kao svoj tržišni instrument, uspostavljajući politiku za primjenu mjera energetske efikasnosti, tada i proces stvarne primjene EEO može započeti.
EEO šeme su tržišni instrument koji zahtijeva od obavezanih strana (distributeri i/ili snabdjevači energije) da postignu određene količine uštede energije na strani krajnjih korisnika u predviđenim roku. Obavezane strane djelomično ili u potpunosti finansiraju mjere energetske efikasnosti kod krajnjih korisnika kako bi ostvarili ciljane uštede, a svoje troškove nadoknađuju kroz cijenu energije. Drugim riječima, svi kupci energije plaćaju EEO naknadu, a izabrani korisnici dobijaju subvencije za izvođenje radova u oblasti energetske efikasnosti.
EEO šeme definišu finansijski mehanizam koji se može sprovesti za postizanje postavljenih ciljeva. Takođe, definišu procedure za monitoring, verifikaciju i izvještavanje o postignutim uštedama energije, koje potvrđuju da su se aktivnosti zaista i desile. EEO šeme se obično sprovode putem propisa koji propisuju novčane kazne za strane koje ih se ne pridržavaju.
EEO šeme su se pokazale ne samo kao odličan način za prikupljanje sredstava za mjere energetske efikasnosti nego i za poticanje privrede zemalja koje ih implementiraju. Kroz ovaj tržišni instrument, u velikom obimu se finansiraju mjere energetske efikasnosti putem domaćih sredstava finansiranja, koja ne zavise od donacija ili kredita. Pored toga, EEO postavljaju jasno definisane ciljeve, čime se pruža sigurnost, povećava povjerenje investitora i poslovno povjerenje. Ovo ima dalekosežan efekat na otvaranje radnih mjesta u građevinskom sektoru (preduzeća koja izvode radove), industrijski sektor (preduzeća koja proizvode opremu i neophodne materijale) i uslužni sektor (preduzeća koja prate kvalitet usluga, izdaju različite građevinske certifikate, bave se marketingom i sl.) EEO šeme mogu doprinijeti razvoju BiH privrede, zbog čega se takođe smatraju i razvojnim mehanizmom. Dodatno, troškovi implementacije EEO šema su znatno niži zbog postojeće infrastrukture distributera energije i/ili maloprodajnih kompanija za prodaju energije koje su obavezane strane.
U sprovođenju mjera energetske efikasnosti, pored troškova koji pokriva EE mehanizam (subvencije), zainteresovani korisnici plaćaju preostali dio ukupnih troškova za izvođenje radova energetske efikasnosti na njihovom objektu, preostala sredstva mogu se u potpunosti finansirati od sopstvenih sredstava korisnika ili putem drugih izvora finansiranja, kao što je bankovni kredit ili EE Fond.
Prednosti investiranja u mjere energetske efikasnosti kroz EEO
Na osnovu publikacije “Tržišni instrumenti za energetsku efikasnost” koja analizira 52 mehanizma EEO širom svijeta, značajne količine energije se uštede kroz EEO i uz manji trošak, nego što je potrebno utrošiti za snabdijevanje. Razlike u troškovima programa su posljedica različitih faktora, kao što je količina godišnjih investicija, fokus politike i preklapanje sa drugim instrumentima, ukoliko se primjenjuje više od jednog tržišnog instrumenta.
Ukupan trošak EE mjera sastoji se od dijela EEO subvencije plus dodatni dio troškova koje snose korisnici. Ako pretpostavimo da se koristi omjer finansijske poluge od tri, što znači da će otprilike 60% ukupnih potrebnih sredstava snositi korisnici, dok će preostali dio snositi obavezne strane, onda bi ukupan trošak programa EEO (EEO subvencija + sredstva korisnika) dostigao iznos od 0,078 KM/kWh ušteda.
U poređenju sa prosječnim troškom za električnu energiju za domaćinstva u BiH, u prosjeku je do 2 puta jeftinije ulagati u mjere energetske efikasnosti kroz EEO i uštedjeti energiju nego nabavljati istu količinu energije. Cijena kilovat-sata električne energije u BiH je oko 0,1649 KM za domaćinstva, dok bi prosječni troškovi uštede energije, prema podacima EEO šema koje funkcionišu u svijetu, iznosili 0,069 KM/kWh ukupnih ušteda.
Dugoročni uticaj na račune za energiju u domaćinstvima
Treba imati na umu da iako se prosječni račun za energiju u prvom periodu povećava, dugoročno se iznos prosječnog računa za energiju značajno smanjuje.
Veličina cilja uštede energije određuje ukupnu efikasnost EEO modela. Ukoliko je ona preniska, ostvarit će se veoma malo uštede energije u odnosu na ono što bi se postiglo u svakom slučaju, i postoji rizik da obavezane strane jednostavno subvencioniraju samo one subjekte koji bi sproveli mjere energetske efikasnosti i bez postojanja EEO šeme. Ako je cilj uštede postavljen previsoko, obavezane strane bi imale velike troškove koje bi prenijele na potrošače, imale bi poteškoća u ispunjavanju ciljeva, te bi narušilo kredibilitet efikasnosti EEO modela.
VIŠESTRUKE KORISTI OD ENERGETSKE EFIKASNOSTI
EEO model se može i treba revidirati ukoliko godišnji izvještaji pokazuju da se efikasnost modela može poboljšati.
Transparentnost
Budući da regulatori za energiju imaju zakonske obaveze za transparentno djelovanje, činjenica da EEO mehanizam administriraju sami regulatori, znači da će funkcionisanje mehanizma i nadzor nad obavezanim stranama u provedbi mjera energetske efikasnosti također biti transparentan. Svi koraci u odabiru korisnika će takođe biti detaljno precizirani od strane regulatora, dajući jasne instrukcije obavezanim stranama kako će sprovoditi transparentnost postupka, te kako će se korisnici prijavljivati za EEO subvencije i koji kriteriji će se koristiti pri njihovom odabiru.
Pored toga, veb platforme koje se koriste jasno prikazuju EEO proces, kriterije za izbor i rang-liste za odabir korisnika, procese izvještavanja i praćenja, također doprinose transparentnosti čitavog procesa.
Zašto ulagati u mjere energetske efikasnosti?
Energetsku efikasnost ne treba posmatrati kao obavezu, nego kao razvojnu mogućnost cjelokupne privrede zemlje, pa i investicije treba planirati shodno tome. Evo primjera na godišnjoj investiciji od 100 miliona KM u mjere energetske efikasnosti da se vide prednosti ulaganja u mjere energetske efikasnosti, odnosno značajno povećanje bruto domaćeg proizvoda (BDP).
U privredi postoji kružni tok prihoda i potrošnje. Zarađeni novac prelazi od jednog subjekta do drugog, a većina se više puta potroši kao investicija ili za kupovinu drugih dobara i usluga, što u lancu vrijednosti predstavlja korist za sve. To znači da mala povećanja potrošnje kod potrošača, preduzeća i vlada dovode do mnogo većih ekonomskih rezultata. Kada se potrošeni novac umnoži svojim tokom kroz privredu, to ekonomisti nazivaju “multiplikatorskim efektom”. Prema studijama provedenim u Evropskoj uniji, multiplikator BDP-a za mjere energetske efikasnosti je do 3,7 puta. To znači da za svaki potrošeni KM na mjere energetske efikasnosti, BDP se poveća za 3,7 KM. Za godišnje investicije od 100 miliona KM u mjere energetske efikasnosti, zbog pomenutog efekta multiplikatora, godišnje povećanje BDP-a BiH bilo bi oko 370 miliona KM. Na primjer, povećanjem BDP-a, mogu se izračunati i druge koristi kao što je povećanje prihoda od poreza i doprinosa. Na osnovu učešća poreza (21.9%) i doprinosa (15.7%) u BDP-u BiH, 11, to dalje znači da će rast BDP-a BiH za 370 miliona KM rezultirati sa 81 milionom KM dodatnih prihoda od direktnih i indirektnih poreza i 58 miliona KM u dodatnim prihodima od doprinosa.
(Oslobođenje – Mak Kamenica i Jane Wilson)